• Twitter
  • Facebook
  • Feed

HRVATSKI BOŽIĆ U KORIZMI



Kada predsjednik države vrijeđa, laže ili pak krši ustav i optužuje vlastitu državu, zapjenjeni mrzitelji svega hrvatskoga padaju u ekstazu od zadovoljstva i toga istoga lažljivca, šarlatana i izdajnika proglašavaju svjetionikom slobode, simbolom i vitezom demokracije. Dvostruki kriteriji koji dulje vrijeme caruju u našoj javnosti omogućavaju najprimitivnijim mrziteljima, i polupismenim piskaralama svakodnevno trovanje javnosti. Isti se prikazuju kao moralne vertikale makar se zapravo radi o ljudskim mizerijama. Obrnuto, najčasniji, najpošteniji, najkulturniji i najumniji među nama ukoliko pokažu samo malo ljubavi prema domovini, vjeri ili obitelji bivaju proglašeni redikulima, primitivcima, nepismenima skoro fašistima. Zasigurno ne živimo u normalnoj zemlji niti se ravnamo po objektivnim vrijednosnim kriterijima. Božić je vrijeme mira, ljubavi, opraštanja tolerancije i solidarnosti. Usred blagdanskog raspoloženja, pitam se da li smo kršćani ili licemjeri? Zašto mirno, ponizno i šutke podnosimo današnje hrvatske apsurde. Stanimirović, Pupovac i ostala bratija nezahvalni zbog nerazumne, opće hrvatske amnestije i nezaslužene slobode opet traže privilegije. Opet bi vladali. U Sabor su ušli samo zato što su Srbi i sada opet ucjenjuju, trguju i od srpstva prave zanimanje, pljuju po našim žrtvama i po hrvatskoj već priglupoj naivnosti. Ali nije problem u njima već u nama. Nama koji smo izabrali svoje nečasne, nemoralne i nepoštene predstavnike, koji su za svoj ostanak na vlasti spremni trgovati i sa crnim vragom. Dok tako agresori, četnici, zločinci biraju ministarske fotelje Norac, Gotovina i mnoštvo drugih ratnika i junaka Domovinskog rata Božić dočekuju u okovima i tamnicama. Dvojbena je stoga stvarna vjera, a posebno solidarnost i sućut Hrvata koji razdragano slave blagdane uživajući ponekad i neukusno u raskoši, dok im ispred očiju, ali očito daleko od srca umire general Branimir Glavaš. Imala je Hrvatska oduvijek junaka, apostola istine i muževa spremnih život dati za pravdu i istinu, ali na žalost nikada nije imala ovakvu bezdušnu i bezosjećajnu svjetinu koju nikakva i ničija žrtva ne može otjerati od korita.

Stidim se ove bešćutne sebičnosti koja dopušta da nam pred očima umre junak, branitelj, general, čovjek, dok mi kršćani slavimo Božić, rođenje, novi život…Bezosjećajni i licemjerni zaslužili smo četnika Stanimirovića za ministra branitelja, četnika Leskovca za ministra gospodarstva, četnika Savu Štrbca za državnog odvjetnika… i sve ove po-četnike u medijima kojih Bogu hvala ne nedostaje. Na kojim vrednotama zapravo počiva današnja Hrvatska? Zašto masovno, srdačno i bučno slavimo Božić? Koliko smo iskreni, koliko ljudi, koliko kršćani? Dok mi pjevamo, žderemo, slavimo i drijemamo, Hrvatsku nam razapinju ko Krista na križu. Božić nam je usred hrvatske korizme. Između Isusa i Barabe hrvatska je svjetina izabrala Barabu. Raspni ga, raspni ga… odjekuje hrvatskim sudnicama, nehrvatskim medijima. Kako li se osjećaju brojni hrvatski branitelji u raznim kazamatima dok slušaju raspni ga… raspni ga… i gledaju Jude, Barabe i Poncije Pilate na vlasti i u borbi za šaku srebrnjaka. Tko može poštovati ovakvu vlast, vjeruje li itko ovakvoj državi? Kada je postao realan izlazak generala Gotovine na slobodu, insceniran je slučaj koji je utamničio još jednog generala umjesto oslobođenja Gotovine. Kada je optužnica protiv Gotovine zasnovana na lažima ostala bez uporišta, umjesto međunarodne ofenzive i potpunog rušenja te sramotne optužnice , Hrvatska je preko svoji tajnih službi » cinkala» Haagu obranu Ante Gotovine. Jer za razliku od njih, brani Antu Gotovinu. Zaista nezamislivo u svakoj normalnoj zemlji bili bi odmah smijenjeni oni koji rade protiv svojih generala i vlastite zemlje ali u Hrvatskoj si na većoj i važnijoj funkciji što više mrziš Hrvatsku. Tako i na Srbsko – hrvatsku televiziju može doći i Milorad Dodig i Milorad Pupovac kod svoga omiljenog Aleksandra, ali ne može niti jedan branitelj, dragovoljac, rodoljub, Hrvat. Ipak ima i ponešto dobro u ovoj nesretnoj državi koja bezdušno kažnjava sve one koji je vole a neprimjereno nagrađuje sve svoje rušitelje i mrzitelje. Dobro je naime što je, istina za sada samo jedan, ali ipak bitan jugosloven otišao u Beograd. Naime Boris, Boro, Borivoje Dežulović odselio je iz Hrvatske i otišao svojoj ljubavi. U Beograd. Bože daj da ga slijede i ostali istomišljenici iz našeg od njih usmrđenog javnog prostora. Lakše se diše…

Hrvatski list, 10. siječnja 2008. godine Luka Podrug