Hrvatska kultura i društvo trulih pjesnika
Piše: Ivan Markanović, dopredsjednik GO-HČSP grada Zagreba
Zagreb, 3. siječnja 2011
Odlučio sam se napisati ovaj tekst,nakon što u jednoj knjižnici tražeći po Hrvatskoj prozi i poeziji, nisam našao ni jednog velikana Hrvatske književnosti, nego mi se sa svakog kuta knjižnice cerilo izobličeno lice,
„novokomponovanog“ po medijima razvikanog, para-pjesnika.
Danas, poslije mnogih Hrvatskih velikana književnosti, današnje generacije bi sa određenom dozom srama i dubokog poštovanja trebale upuštati u pisanje.
Jer ti velikani hrvatske književnosti sve su već davno rekli, svoje su riječi poput pletera upleli u hrvatsko biće, i njihovi stihovi stoje kao neuništivi kipovi za sva vremena, dok god bude hrvatske kulture i naroda.
Zato me neizmjerno boli kada se u današnje vrijeme, intelektualno isprazni, hrvatskog jezika nedostojni, pjesnički očerupani pjetlići kite epitetetom pjesnika.
Ili ih drugi još strastvenije, od njih samih proglašavaju umjetnicima proze.
Bili smo svjedoci prije mjesec dva, predstavljanja zbirke glupih misli, našeg „hrvatskog“ narcisa, najvećeg među novinarima i egoista bez premca, Aleksandra Stankovića.
I da sve ima začin prave gadarije zbirku nazove po mrzitelju hrvatskog jezika i književnosti, sjeni od čovjeka i spisatelja koja se odaziva po imenu Igor Mandić.
„Igor Mandić na mjesecu“ tako glasi naslov. Za Hrvatsku književno kulturnu scenu, bilo bi najbolje da Mandić stvarno ode na mjesec zajedno sa svojim šegrtom, Aleksom „lepim“ i gore poučavaju vanzemljake nepostojeći Srpsko-hrvatski jezik koji toliko Mandić propagira.
Koja je uvreda ta čudna zbirka, hrvatskoj književnosti i svim onima kojima pjesma znači više od par vulgarnih riječi. Ovakav način predstavljanja pjesme, obezvrjeđuju žrtvu svih onih koji su položili život, dali svoju budućnost za hrvatsku riječ ili stih .
Zapravo, cijela ta nakaradna zbirka i njena dva aktera, ne bi zaslužili ni riječ kritike, da mediji u Hrvata nisu objavljivanje prenijeli kao mesijanski događaj. Kao predstavljanje pjesmi iskupljenja. A zapravo, onaj tko to pročita do pola i ostane zdrave pameti, sretan je i spašen .Zar je hrvatska književnost, spala na takve likove? I još neke para-književnike koji pišu za Yutarnji i njihova (ne)djela se svrstavaju uz bok, ili čak ispred hrvatskih umjetnika i hrvatske književnosti.
Zar se jedan Jergović može uopće staviti na isti list sa Augustom Šenoom? Eugenom Kumičićem?
Ili jedan Stanković može zaslužiti epitet pjesnika, i biti stavljen uz bok Tina Ujevića, A:G.Matoša ili Janka Polića Kamova, S.S.Kranječevića? Zar se gusjenica može uspoređivati sa leptirom? Zar nije nimalo poštovanja ostalo za ljude koji su stvarali ovo što danas baštinimo? Zar je kraljevsko nasljeđe poezije zaslužilo da bude bačeno u blato sa Stankovićem, Jergovićem i Mandićem u kojem se oni, po prirodi svog karaktera izvrsno snalaze.
Zapravo i ne čudi tolika pojava nametnika i gusjenica u hrvatskoj književno-kulturnoj sceni ,kada je ministarstvo kulture, vodio fotograf Ive Sanadera i njegov osobni kolekcionar. Koji se samo i brinuo za Sanaderovu kućnu, kolekciju. A kulturu je savio na vjetrometinu, da je srozavaju i uništavaju kojekakvi samoprozvani pisci, paranovinari i TV voditeljice iz Gajeve, predvođeni svi skupa jugoljevičarskim medijima. Oni pak provode tuđe direktive, sa jednog višeg nivoa, koje vode do zaglupljivanju naroda ali to je već druga, opsežnija tema.
Sada kada je napokon i Božo otišao, kultura je prepuštena šegrtu Mirjane Sanader, arheologu Mesiću, koji nikad ništa nije iskopao, možda je tek nešto izronio.
Ako je dosad Hrvatska kultura bila u tami, što se i vidi po svim današnjim pokazateljima, onda nas definitivno u budućnosti s ovakvima čeka, mrkli mrak.
http://ivanmarkanovic.blogspot.com/2011/01/hrvatska-kultura-i-drustvo-trulih.html
