HČSP se i u Zagrebu sjetio Gotovine
Zagreb, 7. prosinca 2010.
Koordiniranom akcijom HČSP-a Zagreb i HČSP-a Split, obilježena je peta obljetnica od lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja generala Ante Gotovine. Dok je u Splitu akcija dobro medijski popraćena i prošla dostojanstveno u Zagrebu smo imali manje sreće. Naši prijatelji iz prve policijske postaje, odmah su nas zaskočili i tražili “legitimacije”, iako nismo napravili nikakav prekršaj. Nakon dolaska policijskoga pojačanja, strasti su se nakratko uzburkale, ali na kraju je ipak sve prošlo mirno i policija je napustila mjesto “zločina”.
Veliki plakat s likom generala, donio je naš Miro Moro
Sat vremena smo stajali kod spomenika bana Josipa Jelačića, a onda se naša mladež uputila duž Ilice noseći veliku sliku generala Gotovine. Zagrepčani su sa zanimanjem promatrali događaj i uglavnom negodovali protiv aktualne vlasti te podržali našu akciju. Kamera HTV-a je iz daljine sve snimala, ali nije nam poznato je li što objavljeno. Cenzura na “javnoj” televiziji je očito vrlo jaka. HČSP – Zagreb
Podršku akciji dali su Ivan Pandža i dr. Slobodan Lang
Ilicom do Frankopanske
PODIJELJENO JE TISUĆU LETAKA SLIJEDEĆEG SADRŽAJA:
Sukladno Nalozima o Rasporedu Sudskog Vijeća, Obrana podnosi svoj Završni
Sudski Podnesak za Generala Ante GOTOVINU.
Postoji mnoštvo dokaza da je hrvatska država prije, tijekom i poslije Operacije Oluja uspostavila politiku zaštite civilnog stanovništva i njihove imovine, politiku ponovnog uspostavljanja reda i mira, te sprječavanja zločina među bezakonjem koje je prevladavalo nakon iznenadnog pada RSK.
II. Sažetak argumenta
SUDAC ORIE: Prije svega, G. Galbraith, da li ste smatrali da je svrha Operacije Oluja primarno bila protjerivanje Srba?
GALBRAITH: Ne, uopće ne.
SUDAC ORIE: Da li ste smatrali da je to bila ili da je mogla biti posljedica vojnog preuzimanja teritorija Krajine i njena ponovnog pridruživanja Hrvatskoj?
GALBRAITH: Nisam smatrao da je protjerivanje Srba mogla biti posljedica, ali jesam smatrao da je odlazak Srba mogla biti posljedica.
2. U ovom citatu, svjedok Tužiteljstva, GALBRAITH, pobio je srž optužbe Tužiteljstva. Zaključio je da svrha Operacije Oluja nije bila protjerivanje Srba već da je njihov odlazak bila neizbježna posljedica. Tužiteljstvo nikada nije ukazalo na tu ključnu razliku.
3. Dokazi u ovom slučaju vrlo su jasni. Nakon više od četiri godine srpske agresije, etničkog čišćenja i okupacije, u kombinaciji s neuspješnošću Ujedinjenih Nacija da mirno reintegrira okupirana područja, Hrvatska je iskoristila stratešku priliku da spriječi konačno komadanje svog teritorija tako što je pokrenula profesionalno planiranu vojnu operaciju s ciljem ponovnog zauzimanja takozvane ‘Krajine’ pri čemu je u potpunosti poštivala ratna pravila. Nije bilo nezakonitog granatiranja, nije bilo kampanji terora, i nije
bilo masovnog protjerivanja civilnog stanovništva. Odlazak srpskog civilnog stanovništva nastupio je ne zbog bilo kakvog napada HV-a usmjerenog na civile, već zbog toga što su čelnici tzv. Republike Srpske Krajine u poslijepodnevnim satima 04. kolovoza izdali zapovijedi za evakuaciju iz straha da će VRSK i srpsko stanovništvo okružiti snage HV-a, te su odlučili sukladno interesima srpskog UZP /Udruženi zločinački poduhvat da je bolje da premjeste kompletno stanovništvo van Hrvatske nego da žive u hrvatskoj državi.
U Pregledu Slučaja u 4. Poglavlju pokazano je da Hrvatska nije imala nikakve planove da protjera srpsko stanovništvo iz Hrvatske. Upravo suprotno, Hrvatska je bila žrtva srpskog UZP-a kojime je od 1990. do 1995. godine okupirala i etnički očistila trećinu hrvatskog teritorija i granatirala hrvatska mjesta i gradove. Hrvatska je željela mirnu reintegraciju svojih okupiranih područja putem Vance-ovog Plana, koji je nebrojeno mnogo puta sabotiran od strane srpskog UZP, kao i svi drugi napori da se konflikt razriješi mirnim pregovorima…
Zagreb, 7. prosinca 2010., pet godina nakon lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja…
