HČSP i HSP AS na Starčevićevu grobu povodom 119. obljetnice njegove smrti
Najviša stranačka izaslanstva HČSP i HSP AS, članica političkog projekta Pravaški kišobran odali su počast Ocu Domovine dr. Anti Starčeviću povodom 119. obljetnice njegove smrti.
Počast su mu odali dana 28.02.2015. sa početkom u 09,00 sati na njegovom grobnom mjestu u Šestinama kraj Zagreba polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća te zajedničkom molitvom.
Ovo je jedan od segmenata obimnog i višednevnog protokola kojim HSP AS i HČSP odaju počast idejnom tvorcu pravaštva dr. Anti Starčeviću.
Bog i Hrvati !
HČSP je nazočila i na programskoj konvenciji HSP AS
Pravaštvo nakon uspostave države
Ovo je godina kada HČSP obilježava 120. godišnjicu od kada ju je utemeljio Otac domovine dr. Ante Starčević, a danas je i 119. obljetnica njegove smrti, pa ću ovdje iznijeti neke od temeljnih pravaških postavki. Za cjelovit prikaz pravaške misli, zbog njezine slojevitosti i sveobuhvatnosti, nije dovoljna ni podeblja knjiga.
“Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga. Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša Domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše, a osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo.” (dr. Ante Starčević)
Od premnogih izreka Oca Domovine dr. Ante Starčevića, ova se nekako izdvaja kao najbolja za prikaz pravaškoga nauka i njegovih stremljenja u onomu trenutku kada ono ostvari svoju temeljnu postavku, a to je sama uspostava hrvatske države. Ova izreka nam govori premnogo, kako bi to rekao sam Otac Domovine, ona poziva na svekoliku slogu, na prevladavanje razlika kada je interes hrvatskoga naroda u pitanju. „Pomirimo se i pobratimo, te se zakunimo jedan za sve i svi za jednoga“; ovaj dio se odnosi na taj nužni konsenzus svih narodnih snaga kako bi se ostvarili nacionalni interesi u najpotpunijem mogućem obliku. „Zakunimo se na svetom grobu naših mučenika, a taj je grob cijela naša Domovina, zakunimo se da ćemo dostojno osvetiti oce naše“; ovaj dio ne govori ni o kakvoj fizičkoj osveti, nego govori o nužnosti trajne narodne sloge, a ne časovite kako bi se ostvarili partikularni interesi i da će time sva žrtva, i sva stoljetna borba naših mučenika biti obeščašćena i zloupotrijebljena. Ovdje nas Otac Domovine uči i tomu, kada bismo uistinu posegnuli za osvetom, da bismo time na najgrublji način povrijedili kosti naših mučenika palih za Domovinu. Hrvatima se često događalo kroz povijest, a najsvježiji je primjer zlouporaba Domovinskog rata, da se postignuća narodnih i vojnih pobjeda gotovo potpuno obezvrijede.
A osveta nam budi svih nas sloboda, jednakost i bratinstvo“; ovaj dio izreke je nešto što pravašku misao oslikava u najpotpunijem smislu, i to je paradigma cjelokupnoga pravaškoga nauka. U povijesti čovječanstva nije zabilježena tolika politička zrelost i humanizam, kao što ga Otac Domovine iznosi u ovoj rečenici. Kada se uzme u obzir količina patnje, stradanja, mučeništva kroz stoljeća koja je hrvatski narod pretrpio, onda je ta izreka toliko velika, toliko humana, da se gotovo s nevjericom može prihvatiti, pogotovo od onih unutarnjih i vanjskih čimbenika koji su Hrvatima silom priječili put u državnost. Osveta nam budi sloboda svih nas i bratinstvo, to je čin opraštanja svima koji su nam nanijeli zlo. Samo jaki i veliki narodi, narodi dubokih i jakih korijena kao što smo mi mogu opraštati svojim neprijateljima i nuditi im bratinstvo. Mi smo i danas spremni oprostiti, ali na žalost naši neprijatelji nama nisu spremni oprostiti uspostavu države. Upravo tu, pravaška misao je ona okosnica oko koje se lome koplja, te se ona nastoji prikazati u potpuno drugačijem svjetlu, od onoga što ona u biti je. Tu pravaštvo mora naći odgovore, mora se znati postaviti i ne nasjedati na opsjene, ne prihvaćati njihove laži o pravaštvu kao nekom ekstremizmu, ideologiji koja mrzi i gazi prava drugih, koja ljude dijeli po vjeri, naciji, boji kože, političkom uvjerenju, sve su to opskurne laži, kako bi se ljude otklonilo od pravaštva, a samo pravaštvo držalo na razini bez utjecaja. Do sada su u tomu itekako uspijevali. Kada bi takvi uistinu spoznali naša stremljenja i iskreno ih prihvatili, oni bi ubrzo postali naši najvatreniji zagovornici, naravno pod uvjetom da uistinu žele jaku hrvatsku državu. Osim ovih krivih i masovno produciranih predodžbi o pravaškoj ideologiji, pravaštvo je uništavano i na druge načine. Mnogi pravaši kroz povijest su čak i fizički likvidirani. Stranačka dijeljenja su jedan od snažnih alata pomoću kojih se uništava pravaštvo i to traje već 120 godina.
Točno prije 120 godina Otac Domovine je napustio Stranku prava i osnovao Čistu stranku prava, te je i umro kao predsjednik Čiste stranke prava. Ta podjela je inicirana krugom oko Frana Folnegovića, a razlog, osim spaljivanja mađarske zastave, je i taj što Folnegovićeva struja više nije mogla slijediti pravaška načela, politiku naslona na snagu hrvatskoga naroda, nego su nastojali hrvatsko pitanje rješavati pomoću snage onih koji ta narodna prava i gaze. Kakva zabluda. Svi takvi pokušaji do dana današnjega su neslavno propali, i sva daljnja mrvljenja kojih je bilo, stremljenja jugoslavenstvu kao spasonosnom, od Supila, Trumbića, Mile Starčevića do dr. Ante Pavelića – zubara, neslavno su propadala i nestajala s političke pozornice, a akteri takvih politika su se gorko razočarali i kajali, ali prekasno. Hrvatski narod je zbog tih lutanja platio nemjerljivu cijenu. Sav kontinuitet izvornoga pravaštva koje nikada nije zabludjelo ni u austrofilstvu, ni u mađaronstvu, a pogotovo ne u jugoslavenstvu, na svojim leđima je iznijela Čista stranka prava, a još su se zvali i Frankovci, po dr. Josipu Franku, koji je bio predsjednik stranke nakon smrti Oca Domovine. Čista stranka prava završava svoj put, pod imenom HSP 1929., kada je proglašena diktatura i zabranjene sve političke stranke. Uspostava NDH je također djelo Frankovaca, a to je krimen koji se pravašima i dan danas stavlja na teret. Dakle, mi bismo trebali odustati od ideje hrvatske državnosti, kako bismo bili prihvatljivi našim dušobrižnicima. Taj dan oni neće dočekati.
Pravaštvo je marginalizirano i u početcima današnje države, i to je glavni razlog zašto smo u ovakvom stanju, stanju u kojemu ni nakon 25 godina nije riješeno niti jedno jedino ključno nacionalno pitanje, gospodarski smo potpuno slomljeni, a prijeti nam i demografski kolaps. Osim fizičkih likvidacija pravaša u devedesetima, nova vlast je našla svoga Folnegovića u liku Ante Đapića, koji je dogovorno, pravaštvo držao na margini, a takva je politika rezultirala osnivanjem drugi pravaških stranaka. Da je hrvatska država izgrađivana po pravaškom nauku, mi bismo danas bili jedna od najbogatijih država u Europi, s punom zaposlenošću, bili bismo zemlja sretnih i od dugova oslobođenih ljudi. Sve je otišlo u krivo. Stoga ne postoji nikakav gospodarski program koji hrvatsku može izvući iz ove situacije, ako za paradigmu ne uzme pravaški nauk i načela, sve će opet biti uzalud. Ono što nismo uradili devedesetih, a to je neutralizacija političkih snaga, čija sreća raste proporcionalno hrvatskoj nesreći, a što u najboljem obliku oslikava današnja vlada Zorana Milanovića, moramo bez odlaganja uraditi sada. Ni mi, kao ni Otac Domovine, ne tražimo nikakvu osvetu, nego svima nudimo jednakost i bratinstvo, a jedini naš uvjet je prihvaćanje suverene hrvatske države i s njihove strane. Mi ovdje ne tražimo ništa više, a niti manje, od bilo kojega drugoga naroda europskog uljudbenog kruga, koji drži do sebe, i koji je svjestan da to nikoga dobronamjernoga neće i ne može ugroziti. To je minimum ispod kojega pravaštvo ne može ići, i Hrvatska čista stranka prava će na ostvarenju toga cilja neumorno raditi.
Bog i Hrvati ! U Zagrebu, 28. veljače 2015.
HČSP
