Eutanazija dijaspore – pravi cilj ustavnih promjena?
Piše: Dalibor Durdov, dopredsjednik HČSP-a
Iz perspektive vladajuće političke garniture u Hrvatskoj ideja Europske unije već davno je prestala biti – ako je to ikad i bila – racionalna i smislena, gospodarska ili politička asocijacija sa glavom i repom. Još tamo početkom trećeg milenija, Sanaderovim udarom na hrvatsku političku desnicu i podređivanju svega ulasku u EU, uzdignuta je ona na uzvišeni pijadestal božanstva i vrhunaravnog cilja svih naših stremljenja, pa je ono što je, barem deklarativno, trebalo biti sredstvo boljeg života svih njezinih članica i građana, postalo nešto imaginarno i nedefinirano, smisao svih naših političkih, gospodarskih, društvenih, svjetonazorskih, kulturoloških nastojanja.
Pretvorena u nekakvo svjetlo na kraju tunela, do te nas je mjere zaslijepila te više niti ne vidimo kuda idemo, već poslušno, obezglavljeno, nošeni samo inercijom vlastite podanosti, srljamo u neizvjesnost. Ni grčka stvarnost, ni prizori poput onih iz Beiruta, ni leševi na ulicama Atene, ni bankrot državne kase, ni gospodarski kolaps… ništa ne može pomutiti tu idealnu sliku, tu “svijetlu budućnost” u kojoj ćemo odjednom postati sve ono što nismo. Tko ćemo i da li ćemo uopće biti netko u toj europskoj perspektivi, o tome se malo govori. Nema tako sramotnog, kukavičkog, ponižavajućeg, izdajničkog, nerazumnog i samoubilačkog čina koji se ne bi dao opravdati tim vrhunaravnim ciljem naše politike.
Hrvatska je dosljedno igrala svoju rolu do kraja. Što već nismo žrtvovali na oltar te svete krave? Najdičnije sinove Domovine poslali smo haaškim cirkusantima ili smo ih sami pozatvarali na dugogodišnje zatvorske kazne, dok istovremeno širom otvaramo vrata četnicima koji se sve masovnije vraćaju u nemilu im državu. Odrekli smo se teritorijalnog mora i kopna, obespravili i osiromašili seljake, radnike, ribare, branitelje i umirovljenike, eutanizirali brodogradnju, prehrambenu, tekstilnu, metalnu industriju, ozakonili rasprodaju nekretnina strancima, pretvorili našu obalu u veliku javnu kuću… Narodski rečeno: skinuli smo gaće do poda i bestidno ližemo stražnjice bruxelleskih moćnika.
Ako bi se tko i usudio progovoriti kritički i racionalno o toj tvorevini, o toj svetoj kravi hrvatskog etablishmenta, automatski ga se stigmatizira kao nazadnjaka, izolacionista, šovinista. I maloumnom je jasno kako je ta ideja poprimila sve obrise utopističko-totalitarne ideologije nesposobne pojmiti drugačije razmišljanje, a takve ideje, “ideje bez alternative”, “velike ideje”, uvijek žrtvuju male ljude i male narode. Hrvatska je najbolji primjer tomu.
Zadnji samoubilački čin vladajuće stranke sporazum je o ustavnim promjenama kojim se hrvatska dijaspora svodi na trećerazrednu etničku skupinu i koja će u Hrvatskom državnom saboru biti srozana na razinu nacionalne manjine, a u BiH, gdje i danas živi više Hrvata nego u bilo kojoj izbornoj jedinici u Hrvatskoj, glasovat će se samo u 4(!) konzularna predstavništva. Kako shvatiti taj potez stranke koja, upravo zahvaljujući glasovima iz dijaspore, već dva mandata vlada ovom državom? Ili je HDZ otišao toliko lijevo te više uopće ne računa na glasove domoljubne opcije nego umjesto njih cilja na freakove iz kumrovečke škole?
Tim kukavičkim ustupkom SDP-u stranka koja je godinama bila izborni pobjednik upravo u dijaspori pristaje na poziciju u kojoj će svi Hrvati izvan Domovine dobiti jednako zastupnika koliko i tri marginalne nacionalne manjine ili pak srpska sama. Uzme li se u obzir da će se vrlo vjerojatno istom sluganskom političkom praksom ozakoniti dvostruko pravo glasa srpskoj i drugim manjinama, ispada da će nekoliko milijuna Hrvata izvan domovine, unatoč tisućama žrtvovanih života, što u Domovinskom ratu što po Udbinim stratištima, kao i drugim nemjerljivim žrtvama za ovu državu, zauzvrat dobiti upola manje zastupnika negoli nekoliko desetaka tisuća Srba koji su najvećim dijelom oružjem ustali protiv iste te države. Ili drugom računicom, pripadnici nacionalnih manjina, uz pretpostavku dvostrukog prava glasa, imat će 12 i više zastupnika (ili barem 8 plus onoliko udjela u glasačkom tijelu koliko ih doista iziđe na izbora) dok će svi Hrvati izvan Domovine imati ukupno 3 zastupnika.
Treba li podsjetiti da samo u (č)etnički očišćenoj BiH i danas živi pola milijuna Hrvata, a da ih je početkom ’90-ih bilo preko 800.000. Što je s 300.000 ljudi i 100.000 hrvatskih ognjišta prepuštenih zaboravu i usudu u toj svojevrsnoj prijestolnici hrvatske državnosti? A što je sa stotinama tisuća onih koji su samo Božjom milošću uspjeli umaknuti sa križnih putova, komunističkih gulaga te njihovim potomcima? Što je sa svim onim čudom preživjelim metama udbinih egzekutora što su najbolje godine života dali tuđini sanjanjući o uskrsnuću voljene Domovine. Za sve njih hrvatska država zatvara vrata, a ovaj kukavički čin vladajuće stranke de facto priznaje rezultate 70-godišnje velikosprske politike koja je kroz dvije Jugoslavije sustavno uništavala cvijet ovoga naroda.
I tako dok nelustrirani komunistički kadrovi, sinovi jugooficirčina i političkih egzekutora hrvatskog naroda likuju po masovnim medijima, dok nas iz saborskih klupa gledaju zadovoljna lica aboliranih Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajice, iz njega su konačno i definitivno izbačeni oni koji su podnijeli najveće žrtve, čime je stavljena točka na i 90-godišnjeg etničkog čišćenja.
Tko zna hoće li barem poneki zastupnik HDZ-a imati snage i obraza dignuti ruku protiv tog čina ili će i u ovom tragičnom trenutku po hrvatski narod ostati vjerni kotačić glasačke mašinerije. Bojim se da hoće, jer ako je poneki dužnosnik vladajuće stranke i kapnuo suzu nad ovim usudom hrvatske dijaspore, pod nos će mu se, po uhodanom obrascu, gurnuti onaj preuzvišeni cilj naše politike – famozna EU – koja “pokriva mnoštvo grijeha”, i ona će kao i uvijek do sada otrti svaku suzu sa njegova lica.
A prošlo ja samo 15 godina od dana ponosa i slave.
Tko ne pamti iznova proživljava.
24. svibnja 2010.
