• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Dražen Đurović: Pravosuđe je rak rana hrvatskog društva, a nepoštivanje države i zakona poprima zabrinjavajuće razmjere



djurovic1
Jedan od kandidata kojeg je Projekt Domovina preporučio svojim članovima, glasačima i simpatizerima na predstojećim parlamentarnim izborima je i Dražen Đurović, dr. med., koji se kao neovisni kandidat nalazi u V. izbornoj jedinici, točnije 14. na listi HSP-a, HČSP-a, ABH-a i Obiteljske stranke.

Inače, Đurović je rođen 8. lipnja 1970. godine u Zagrebu. Od 1993. do 1995. studirao je Duhovnu teologiju na KBF-u Zagreb, a Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1996. godine.

Bio je član HSP-a od 1990.do 1993. godine, član Središnjeg odbora stranke i dopredsjednik HSP-a grada Zagreba. Iz stranke izišao nakon kutinskog sabora i preuzimanja stranke od strane Ante Đapića. Do listopada 2015. godine bio je član HDSSB-a, čiji je bio i saborski zastupnik.

Dragovoljac je Domovinskog rata i vukovarski veteran.

Od jeseni 1996. godine živi i radi u Požegi. Bio u djelatnoj vojnoj službi od veljače 1997. do srpnja 2001., a izašao je s činom satnik. Tijekom vojne službe više puta je pohvaljivan i od strane ministra obrane.

Završio je nekoliko specijalističkih tečajeva, te bio na edukaciji u SAD-u, a završio je i Vojno-diplomatsku školu MORH-a 1999.

Nakon davanja otkaza u HV-u radio je kao kontrolor u HZZO-u Slavonskom Brod od 2001. do 2003. godine, nakon čega se zaposlio u OŽB Požega, kao specijalist Opće kirurgije, uže područje rada senologija.

Otac je troje djece (Ante, Lucije i Marije), a supruga (Marica rođ.Maršić) mu isto radi u OŽB Požega kao ginekologinja.

Evo kako se pak sam predstavio u kratkom razgovoru za čitatelje Naroda.

Što osobno smatrate najvećim izazovima s kojima se Hrvatska trenutačno nosi i na čemu se treba hitno raditi?

Pred Hrvatskom je više izazova kako na vanjskom tako i na unutarnjem planu. S jedne strane potrebno je jačati strateško savezništvo s Njemačkom, s druge pak strane jače se uključiti u vrlo aktivnu partnersku Višegradsku skupinu koja obuhvaća srednjeeuropske države koje dijele slične probleme. Trenutna srbijanska politička vlast, na čelu koje su četnički vojvoda, Šešeljev ađutant i Miloševićev glasnogovornik također stalno izaziva i dodatno zakuhava odnose Hrvatske i Srbije. Njima treba jasno staviti do znanja da je Domovinski rat završio hrvatskom pobjedom, a da hrvatska unutarnja pitanja nisu i ne mogu biti tema srbijanske vanjske politike. U protivnom Hrvatska ima alata kojima na takvo ponašanje Beograda može odgovoriti.

Na planu unutarnje politike ključno je pitanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva kojem treba podrediti cjelokupnu gospodarsku politiku. Samo konkurentno gospodarstvo stvarat će nova radna mjesta i zaustaviti trenutačni dramatičan odljev hrvatske mladosti koja traži posao i egzistenciju izvan granica Lijepe naše. Nisam pristalica socijalizma niti socijalističkih tumačenja hrvatskih gospodarskih problema. Nisu nam krivi drugi, za svoje nevolje većinom smo si krivi sami. I sami moramo pomesti ispred svog praga. Da bi gospodarstvo postalo konkurentnije neće biti dovoljne samo promjene u području gospodarske politike, već i u području pravosuđa. Pravosuđe je rak rana hrvatskog društva. O tome sam bezbroj puta pisao i govorio.

Zalažem se za stroge zakone, ako hoćete i represivnu legislativu, koja će prema svima biti jednaka. U Hrvatskoj je nepoštivanje i države i zakona pojava koja poprima zabrinjavajuće razmjere. Od pljuvanja na cesti, do pljuvanja po hrvatskim braniteljima i Domovinskom ratu, od namještanja javnih nabava do besprizornih paljetkovanja po javnim poduzećima. Da se ne vraćamo u prošlost i prisjećamo tragične privatizacije, cijena kod gradnje auto-cesta itd. Zalažem se za kemijsku kastraciju pedofila, visoke i dugotrajne zatvorske kazne za sve oblike nasilja nad djecom i maloljetnicima, obiteljsko nasilje, ali i političku korupciju i sve oblike zlouporabe dužnosti i ovlasti od svih nositelja javne vlasti.

Dosta spominjete pravosuđe. Kako učiniti da ono bude brže i efikasnije?

Pravda na koju se čeka godinama nije pravda, već dodatna nepravda. Kako i što točno učiniti ne znam, ali u ovoj državi ili izvan njenih granica sigurno ima ljudi koji to znaju. Svakako treba pogledati tijek suđenja Perkoviću i Mustaču o čemu je vaš portal puno pisao. Kako se nekoliko procesnih radnji koje bi na suđenju u Hrvatskoj trajale do godinu dana u Njemačkoj na suđenju rješavaju u jednom radnom danu. Kako sudsko vijeće zna rokove postupka unaprijed, kako odbacuje lažne iskaze, kako se dan nakon završetka postupka izriče presuda itd. To Njemačko pravosuđe zna, a hrvatsko očito ne zna. E pa, izvolite gospodo to naučiti. Ako nećete, treba staviti druge koji hoće. U ovom trenutku svi sudovi, sve sudske instance, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i USKOK najslabija su karika hrvatskog društva.

Hrvatsko društvo puno je svjetonazorskih sukoba i polarizacija. Kako ih premostiti? Jedna od tema koja se stalno provlači je i pitanje pozdrava Za Dom Spremni.

1991. sam ponosno nosio odoru na kojoj je na lijevom rukavu bio ušiven znak ZNG-a a na desnom znak HOS-a s spomenutim pozdravom. Bili smo onaj najoštriji vrh hrvatskog mača. Za nas nije postojala ni opcija ni mogućnost predaje srpskom neprijatelju. Hrvatski narod u ratnim područjima nas je obožavao, hrvatski državni vrh od nas je zazirao, neprijatelj nas se užasavao. Iza nas je ostalo čisto viteštvo na bojnom polju, bez ikakvih repova ili počinjenih zločina. Ma što tko o tome mislio, nitko nikada neće moći izbrisati trag koji je HOS ostavio u Domovinskom ratu. Pokušavao je to Tuđman, pokušavao je to Manolić i Mesić s njim, pokušavao je to i Josipović. Ne ide to. Osobno nikad nisam koristio taj pozdrav, jer inače nisam sklon teatralizaciji, simbolizmu ili teškim riječima. Više vjerujem u sadržaj nego u formu. Ali nemam nikakvih problema s njim. Svjestan sam konteksta 2.svjetskog rata te uloga pobjednika i poraženih. Ali podsjećam; pobijedili smo i mi u Domovinskom ratu pa smo poražene abolirali, kuće im obnovili a mnoge od njih primili i u javnu službu, državnu vlast pa čak i u časni Hrvatski sabor. Smeta im? Pa i meni smeta Trg maršala Tita, okupljanje u Kumrovcu gdje se veliča zločinačka Jugoslavija i komunistički režim ili komemoracija u Jasenovcu koja se redovito pretvara u pozornicu za promociju jugonostalgije i države koja je desetljećima bila tamnica hrvatskog naroda. Ali prihvaćam to kao dio naše društvene različitosti. Stoga bih pozvao na više tolerancije sa svih strana. A ako se pojave prijepori oko kojih se društvo nikako ne može složiti, rješavajmo ih obvezujućim narodnim referendumima na kojima ćemo donositi trajne odluke koje će obvezivati sve strane. To je najdemokratskiji mogući način izlaska iz pat pozicija oko nekih pitanja koje dijele naciju. I opet ističem, dijeli nas jedan a spaja 99 posto svih tema i problema koje imamo. Dok budem živ, zalagat ću se za konstrukciju, ne destrukciju. Lako je rušiti i razarati, teško je graditi i stvarati.

Koji su najveći problemi u Vašoj izbornoj jedinici i koja rješenja za njih nudite?

U mojoj izbornoj jedinici, 5., koja obuhvaća Požeško-slavonsku, Brodsko-posavsku i Vukovarsko-srijemsku županiju, najveći problemi su politička korupcija, gospodarska nekonkurentnost i na nju vezan manjak radnih mjesta, te svakako odumiranje, depopulacija i iseljavanje stanovništva koji su izravna posljedica prva dva navedena problema.

Ja nemam što ponuditi dok god stanovnici tog područja uporno biraju one iste koji su ih u to stanje i doveli. Mogu ponuditi samo sebe, svoj svjetonazor, rad i red.

Kako zadržati mlade u Slavoniji i poboljšati gospodarstvo?

Na to pitanje odgovorio sam u prethodnom pitanju. Iz ničega ne može nastati nešto ili kako su govorili stari latini Ex nihilo nihil. Korumpirane i premrežene političke elite neće donijeti ništa dobro Slavoniji koja ih uporno bira.

Što biste rekli na kraju, imate li kakvu poruku? Jeste li optimist ili pesimist?

Kad pogledam aktualnu političku kartu Hrvatske koja se pola crveni, a pola plavi, pesimist sam. Ali, kad se osvrnem na prethodnih 26 godina hrvatske samostalnosti, gdje smo bili tad a gdje smo danas, veliki sam optimist. Bog voli Hrvatsku i Hrvate! Mada se to nama ponekad ne čini tako.

Piše: Zrinka Bertović –
6. rujna 2016. u 19:16 narod.hr