• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Deseti travnja 2010. – 69. obljetnica NDH



Napomena: Ćutim se pozvanim uvodno iznijeti svoj načelni stav spram Desetom Travnju 1941., danu službenog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, obnovljenju hrvatske državnosti nakon 23 godine. Budući da je hrvatski narod taj čin plebiscitarno prihvatio a Hrvatski državni sabor ga sankcionirao te je NDH bila međunarodno priznata država, Deseti Travanj bi ne samo za svakoga pravaša već i za svakoga građanina Hrvatske bez obzira na vjersku ili političku pripadnost trebao biti spomendan kontinuiteta hrvatske državnosti i jedno od počela današnje Republike Hrvatske. Vršitelj vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je Ustaški pokret o kome valjane znanstvene prosudbe mogu dati jedino nepristrani povjestnici a ne simpatizeri toga pokreta niti neokomunisti u Hrvatskoj koji ga u tradiciji partijskih kom-škola svim sredstvima napadaju. Pravaški stav bi pak trebao biti jasan, naime da je ustaštvo svojedobno ustrojeno na revolucionarnom načelu borbe za državnu nezavisnost a što je opravdano kada su sva druga sredstva izcrpljena. Mirnodopsko pravaštvo temelji se ne samo na demokraciji, nego na ideji slobode i prava pojedinca, sva prava koja traži za hrvatski narod, pravaštvo jamči i svakomu drugom i promiče slobodu, jednakost i snošljivost. Što se tiče državnoga prava, za pravaše postoji samo jedan politički narod na jednom državnom teritoriju i u hrvatskoj državi ta prava pripadaju isključivo Hrvatima. Skupinama i pojedincima koje su bliske fašističko-rasističkoj ili bilo kojoj drugoj totalitarnoj ideologiji ne može biti mjesta među pravašima.

Desetotravanjska Revolucija počela je 4. travnja 1941. kada je dr. Ante Pavelic preko radio stanice Glavnog ustaškog stana iz Italije pozivao hrvatski narod na raskid s Beogradom i na narodnooslobodilački ustanak radi uspostave hrvatske države, a završila je 17. travnja 1941. kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije. Premda joj nedostaje niz klasičnih atributa revolucije kao sto su to primjerice, barikade, nasilje, osveta i slično ipak je riječ o revoluciji, naime kolektivnoj volji hrvatskoga naroda koji je osjetio povijesni trenutak da se oslobodi velikosrbskog jarma i proglasi svoju nezavisnu državu, ne pitajući nikoga za odobrenje. Hitlerovi planovi su bili sasvim drugačiji; predviđao je da će bivša Banska Hrvatska biti pod mađarskim utjecajem, teritorij do Drave pripasti Mađarima a čitava Dalmacija te Bosna i Hercegovina Italiji. Unatoč tome između 7. i 10. travnja međusobno nepovezane skupine Hrvata različitih političkih uvjerenja i vjeroispovijesti proglasili su državnu nezavisnost.

Već 7. travnja 1941. državna neovisnost proglašena je u istočnobosanskom gradiću Han Pijesku i Đurđevcu. Istog dana u Međimurju preuzeo je vlast mr. Teodor Košak. Također 7. travnja otvoreno se je pobunila vojska u Bjelovarsko-bilogorskog županiji te stigla u Bjelovar. Tamošnji gradonačelnik dr. Julije pl. Makanec 8. travnja proglasio je s balkona Gradskog poglavarstva hrvatsku državu bez znanja i pomoći nacističke Njemačke i fašističke Italije. Vojska je tada prisegnula neovisnoj Hrvatskoj. Dana 9. travnja ustaške skupine preuzimaju vlast u glavnom gradu Zagrebu te pripremaju službeno proglašenje države. Taj je čin obavio Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. oko 13 sati u Banskim dvorima a zatim preko radio postaje protiv volje Londona i Washingtona a sve bez ikakva utjecaja fašističke Italije. U Poglavnikovo ime proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Preko radio postaje pročitan je i proglas predsjednika najjače hrvatske stranke, HSS-a, dr. Vladka Mačeka, radi održavanja mira i stabilnosti a kojim se proglasom naglašava kontinuitet hrvatskih težnji i legalitet prijenosa vlasti u NDH na Slavka Kvaternika. Tada njemački tenkovi još nisu bilu u Zagrebu. Pavelić je stigao iz Italije u Zagreb 15. travnja a sutradan prva državna vlada položila je prisegu u Hrvatskom državnom Saboru. Sabor, i to ne imenovani zastupnici, već oni koji su prije 1941. birani na izborima i oni koji su bili zastupnici do 1918., je sankcionirao Nezavisnu Državu Hrvatsku i 10. Travanj proglasio danom obnove Hrvatske Države pozivom na ranije proglašenje nezavisnosti od 29. listopada 1918. Slijedom toga nitko ne može dvojiti da NDH nije bila od najvažnijeg čuvara i nosioca hrvatske državnosti i suvereniteta, Hrvatskog državnog Sabora, sankcionirana a uz to bila je i međunarodno priznata kao suverena država.

U povijesno-ideološkoj konstrukciji današnjih vlastodržaca i povjesničara dr. Antu Pavelića i NHD se prikazuje samo kao zločinca a državu nelegitimnom. Iz toga slijedi da su hrvatski nacionalisti ali i pravaši sve sami zločinci. Pavelića se optužuje za dvije «izdaje», navodnu prodaje Dalmacije i navodno kukavički bijeg iz Zagreba. No, povijesne činjenice govore upravo suprotno. Dobar dio Dalmacije i cijela Istra je već temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog od Ante Trumbica 12. studenoga 1920., i jugoslavensko-talijanskim «Rimskim ugovorom» od 27. siječnja 1924. postao sastavnim dijelom Kraljevine Italije i možda bi to još i danas bio da Pavelić državnopravnom izjavom od 10. rujna 1943. nije poništio «Rimske ugovore» i te dijelove reintegrirao u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Slijedom toga je širenje fraza o «ustaškoj izdaji» obmana javnosti i skandalozna teza. A u toj prljavoj raboti i danas radi vlastitih političkih ambicija i nečijih političkih interesa sudjeluju sveučilisni profesori poput dr. Ive Banca i drugih.

U svibnju 1945. nakon opće kapitulacije narod je bježao od partizanskih koljača a nitko nije mogao računati time da će „uljuđeni Zapad“ postupiti onako kako je postupio. Računalo se je da ce se poštivati međunarodno pravo, zbog čijeg kršenja ćemo svakog svibnja do kraja povijesti oplakivati svoje žrtve koje su protukomunistički zapadnjaci izručili komunističkim „osloboditeljima“ pod nož. O kukavičkom bijegu bi se moglo jedino govoriti da se je planski povukao prije vojske i naroda uzeo zrakoplov i odletio u neko već od ranije pripremljeno skrovište. Nu, Poglavnik u svibnju 1945. na put kreće s izbjegličkom rijekom, ne znajući gdje će, kada i kako stići te sigurno ne bi bio prisiljen raditi kao obični fizički građevinski radnik u inozemstvu da je pripremao kukavičji bijeg. Pavelić je htio nastaviti borbu iz emigracije, svjestan da je to prava odgovornost državnog poglavara.

Destabilizirajući faktor mlade države NDH bila je srpsko-četnička manjina (ne pravoslavci kao takvi) a povijest se ponovila i 1990.-ih.. Oko tristo Hrvata je ubijeno u travnju 1941., prije nego što je i jedan Srbin u Hrvatskoj stradao. Srpsko narodno vijeće okupilo je 27. srpnja 1941. u ličkom mjestu Srbu više stotina četnika iz Like, Siska, Istre, Dalmacije, Rijeke i Zagreba. Zajedno sa Savezom „antifašističkih“ boraca (SABA – nazivali su se Štab gerilskih odreda) formiran je Narodno oslobodilacki pokret (NOP), bolje poznat kao partizanski pokret. Deklarirani i nesporni cilj partizana bio je srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku te borba za »bratstvo naroda Jugoslavije“. Govorima potpredsjednika hrvatske vlade Slobodana Uzelaca, saborske zastupnica Vesne Pusić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca povodom obilježavanja toga spomendana prošle 2009. godine nije samo legaliziran četnički genocid Draže Mihajlovića već je i registriran kao dio antifašističke borbe a to potvrđuje i Vlada Jadranke Kosor koja u sveopćoj krizi novčano podupire podizanje spomenika četnicima u Srbu ali i partizanima koji su provodili genocide nad Hrvatima. Povodom prošlogodišnje proslave u Srbu Vesna Pusić reče da je Hrvatska dobra majka “prema svim svojim građanima, zemlja u kojoj sva djeca imaju jednaka prava” a Milorad Pupovac “Želimo kazati da Hrvatska treba više pravde, više uzajamnog poštovanja…» Očito su Vesna Pusić i Milorad Pupovac ovim najavili dolazak na Bleiburg ove godine u svibnju jer i te žrtve vape za jednakim pravima svoje dobre majke Hrvatske.

U Hrvatskoj se obnavljaju spomenici partizanima i četnicima formiraju se jugoslavenske organizacije koje nas žele ne samo vratiti u prisilno «bratsvo i jedinstvo» već nam ponovo nametnuti i totalitarni sistem. Trgovi i ulice nose imena Josipa Broza Tita (po njemackom kancelaru Konradu Adenaueru Tito je; «sasvim običan razbojnik») i drugih zlikovaca. HRT je nedavno počela emitirati seriju «Tito». Ti hvalospjevi diktatoru i zločincu, za koje je navodno plaćeno milijun Eura, predstavljaju pljusku i poreznim obveznicima i gledateljima Hrvatske televizije te žrtvama toga režima. Zar onda nije barbarstvo da se u istoj Hrvatskoj odlukom vlade ruše spomen obilježja jednom Mili Budaku i Juri Francetiću? Zar nije sramotno da se u Europi mogu održavati i postavljati spomen obilježja i mrtvim ustašama a da to nije dopušteno u rodnoj im domovini.

Usput rečeno, autor je godine 1989. u svojstvu glavnog tajnika hrvatske emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe od lokalnih i crkvenih vlasti (gradonačelnika i biskupa) ishodio dozvolu i postavio spomen ploču u tvrđavskoj kapelici sv. Ante na Liparima u čast «hrvatskim Ustašama i sudionicima u borbi za obnovu i obranu Nezavisne Države Hrvatske»
(dokument iz arhive UHE)

Nakon sramotnog registriranja četničkog pokreta kao dijela antifašističke borbe legalno je u Republici Hrvatskoj podizati četničko-partizanske spomenike a rušiti mini spomenike poput onoga Budaku i Francetiću. Naime, u Ustavu RH čitamo kako nam se Država temelji na «odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske» četnici su priznati kao «antifašisti». Svaki sabornik koji je digao ruku za važeći Ustav Republike Hrvatske, cementirao je Jugoslaviju kao počelo Hrvatske do 1990. i legalizirali su sve zločine od godine 1941.; legalizirao se Bleiburg, sva nasilja, ubojstva počinjena na stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata sve do 1990. pa čak i one do 1995. Zbog toga niti jedan partizanski zločinac nije nikada ni suđen ni osuđen.

Tek kada ova sramotna ljaga bude izbrisana iz Ustava naše Domovine imati ćemo hrvatsku a ne partizansko-četničku, jugo-balkansku Hrvatsku u kojoj je vladati jedino Bog i Hrvati.

Buduci da su pripadnici jugokomunisticke, partizanske nomenklature u Hrvatskoj 1990. samo nominalno sišli s vlasti gotovo je nemoguce u javnim raspravama objektivno razglabati o borbeno-oslodobilačkoj ustaškoj ideologiji i razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Jugokomunistički vlastodržci, zaslijepljeni zločinačkom naravi komunističke ideologije i nekadašnje tamnice hrvatskoga naroda, Titove Jugoslavije su u toku od gotovo pedeset godina toliko blata nabacili ne samo na Ustaški Pokret, Poglavnika dra. Antu Pavelića i Nezavisnu Državu Hrvatsku, već i na hrvatski narod općenito. Zato se nekima čini potrebnim pristupiti toj problematici nedovljno kritično, bezrezervno glorificirajuci to razdoblje. Oni pak koji nalaze riješenje u tome da niti sotoniziraju niti glorificiraju ovaj bitni segment i sastavni dio hrvatske povijesti jednostano ga prešućuju. Za njih je dr. Franjo Tuđman najveći hrvatski državnik u drugom tisucljeću koji je nakon 888. godina 25. Lipnja 1991. proglasio slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Takvi suvremenici se prema dru. Anti Paveliću, Ustaškom pokretu te NDH odnose gore nego jugokomunisti. Ovi su ih barem spominjali kao svoje neprijatelje i protagoniste jedne, njima neprihvatljive ideje. Takvo prešućivanje nije samo puka ignorancija već ostracizam. Smijer kojim se danas vodi hrvatska politika prijeti da, od pravasa i većine hrvatskoga naroda ne željenog ulazka Hrvatske u Europsku Uniju, ne završimo ponovno u nekoj balkaniziranoj trećoj jugoslavenskoj konfederaciji kakva je bila predviđena u izvornom programu HDZ-a a danas se zove «Zapani Balkan». Oni koji danas osporavaju postojanje plebiscitarne i od Hrvatskoga sabora sankcionirane Nezavisne Države Hrvatske u stanju su sutra nijekati da se je hrvatski narod pedeset godina kasnije plebiscitarno na slobodnom i tajnom referendumu odlučio za uspostavu i ove Republike Hrvatske.

Naglašavao sam i ponavljam da sijećanjem na Deseti Travnja jedino želimo izraziti naš državotvorni stav, našu spremnost na borbu u službi domovine jer su toga dana 1941. ispunjenje dugo priželjkivane nacionalne težnje.
Godine 1945. silom je uništena Nezavisna Država Hrvatska, ali je ideja ostala živa. Tu ideju, baštinu dr. Ante Starčevića, Ante Pavelića i Desetog Travnja neprekidno je oživljavala domovinska Hrvatska i hrvatska politička emigracija.

Potrebno je konačno stati na kraj nedostojnoj kampanji protiv hrvatskoga naroda i Desetog Travnja. Pokojni prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i svi njegovi nasljednici do aktualnog partizanskog sina dr. Ive Josipovica nisu imali niti će ikada imati snage za to, jer bi se morli obračunati s vlastitom prošlošcu i prošlošću svojih očeva. Mi pravasi tu snagu imamo i nemamo razloga bojati se istine: kakva god ona bila, uvijek će biti ljepša od laži koje su o nama i hrvatskom narodu iznešene. Nadamo se da ce hrvatski narod putem izbora na političko smetlište potjerati sve one koji su dopustili i dopuštaju da sramotna negacija legitimne, plebiscitarne od Hrvatskoga sabora sankcionirane i međunarodno priznate Nezavisne Drzave Hrvatske ostane u Ustavu naše države.

U to ime; ŽIVIO SPOMENDAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI DESETI TRAVANJ
VJECNA SLAVA SVIMA KOJI DADOZE SVOJE ZIVOTA ZA USPOSTAVU NEZAVISNE DRZAVE HRVATSKE

Köln-Zagreb, 09 travnja 2010.
Bog i Hrvati !
Ivan Lozo, međunarodni tajnik Hrvatske čiste stranke prava