DA SE NE ZABORAVE HRVATSKI JUNACI KRIŽARI
Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici Hrvatskih oružanih snaga NDH većinom Ustaše, ali i članovi Ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine. Kao znak su na svojim kapama koristili bijele platnene križiće, umjesto nekadašnjeg ustaškog i domobranskog znakovlja.
Vjera im je bila vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv bezbožnih komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje domoljublje i hrvatstvo. Aktivno su sudjelovali s emigracijom. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, nevjernicima i protivnicima Hrvatske što je istina čemu svjedoči Bleiburška tragedija i Križni put Hrvata.
Jedan od vođa križara tijekom 1945. bio je Vjekoslav Maks Luburić general Oružanih snaga NDH, a smatralo se i da je Rafael Boban također jedan od vođa. Aktivnosti križara bili su gerilski iznenadni napadi na male neprijateljske snage, uništavanje prometnica i sredstava komunikacije, te politička promidžba među narodom.
Jugoslavenska komunistička vlast putem OZNA-e i UDB-e nemilosrdno se obračunavala s križarima, jer su bili prijetnja opstanku komunističke Jugoslavije.
Križari su za vrijeme svoga djelovanja ubili preko 2000 pripadnika OZNA-e, UDB-e i JNA.
Na žalost veliki udarac junacima Križarima zadan je u zločinačkoj operaciji Gvardijan, gdje je OZNA u lipnju i srpnju 1947. godine presrela grupe razvojačenih ustaša iz Italije koji su, sa zadatkom da povežu križare i pokušaju podići ustanak protiv jugoslavije, dolazili iz izbjeglištva u Italiji, preko Austrije i Mađarske. Tada je uhvaćeno čak 96 križara, kojima su na čelu bili Božidar Karvan, Ljubo Miloš i Ante Vrban.
