• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Da nije bilo „antifašista“, Hrvata bi u Hrvatskoj danas bilo najmanje deset milijuna!



Piše: Josip Miljak, HČSP
Na Sršenov ekstrakt mržnje i uvreda kojima me počastio u svomu odgovoru s naslovom „ Da nije bilo antifašističkog pokreta, u NDH bi bilo uništeno i sjeme hrvatsko“ (HL od 28. kolovoza 2008.), gotovo da i nije vrijedno odgovarati. Moram priznati da bi me drukčiji, argumentima potkrijepljen, njegov odgovor iznenadio, ali Sršen je naravno ostao dosljedan sam sebi. U staljinističkoj maniri, kada mu ponestane argumenata, on prelazi na uvrede, usput se razmećući „znanjem“, taj „profesor“ koji je predavao ONO i DSZ (po pouzdanom izvoru iz Splita) da je Hrvatima istrebljenjem prijetio, zamislite, „arijevizam, mađarizam i talijanizam“.
Dalje nas „profesor“ poučava da su „antifašisti“ vratili matici zemlji od Pavelića darovanu Istru i Dalmaciju s otocima.
I djeca znaju da Istra nije mogla biti darovana jer nije ni bila u sastavu NDH do 1943. kada je Pavelić poništio Rimske ugovore i vratio cijelu Dalmaciju pod okrilje NDH i priključio Istru. Da podsjetimo, Rapalskim ugovorom 12. studenoga 1920. kralj Aleksandar je Italiji darovao Istru, Zadar i zadarsko zaleđe, Trst, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagružu i Sušac ukupno 10.000 km2 teritorija, 20% današnje Hrvatske. A Rimskim sporazumom od 27. siječnja 1924. kralj Aleksandar je Italiji darovao Rijeku. A svemu je prethodio Londonski ugovor, tada tajni dokument, od 26. travnja 1915. kojim su sile Antante, Kraljevini Srbiji nudile stvaranje Velike Srbije, a Srbi su se obvezali sve to darovati Italiji u zamjenu za stvaranje Velike Srbije tj. Jugoslavije, u početku tobožnje kraljevine SHS. Megalomanska Kraljevina Srbija nije potpisala Londonski ugovor jer on nije obuhvaćao Makedoniju, ali se poslije sve odvijalo prema njemu, uz neke dodatke. Lako je bilo tuđe darivati.
„Profesor je prepun „znanja“, po njemu na Bleiburgu i Križnim putevima i u poraću, Hrvate nisu ubijali „antišašisti“ (CRVENI FAŠISTI) nego mađaroni, Talijani koji su kapitulirali 1943. a što je mislio s arijevcima sam Bog zna.
Teško je odgovarati na nebuloze koje „profesor“ navodi, ali pade mi na pamet izjava prijatelja Damira Pešorde, u jednoj od njegovih kolumni, da je besmisleno baviti se nekim tko ne postoji ( on je tu mislio na Mesića). Ni ja se ne želim baviti Sršenom ali on sam po sebi može poslužiti kao paradigma za mnoge izgubljenike, relikte komunizma i totalitarizma, koji se ne snalaze u novomu, ipak demokratskom, okružju koje ih je snašlo. Možemo zamišljati kako se takvi danas osjećaju. Uspostavom suverene Hrvatske države srušen je cijeli njihov svijet, građen na zločinu, lažima, pljačkanju, proganjanju i zatvaranju neistomišljenika.
Naravno da netko, tko je predavao ONO i DSZ, tj. kako pod svaku cijenu, silom, sačuvati Jugoslaviju, ne može razumjeti domoljubna i državotvorna promišljanja, jer da prizna da to razumije on bi pogazio cijeli svoj život, priznao bi da je bio na krivoj strani, da je činio sve da se ne uspostavi hrvatska država i zato takvi uspostavu hrvatske države doživljavaju i kao svoj osobni poraz. A za priznanje pogrješke treba i hrabrosti i obraza. „Profesore“ spominjete Prijeki sud, Vama i takvima je najveća kazna što morate gledati i ovakvu Hrvatsku, to vam je najveći Prijeki sud, svako jutro. A vrhunac licemjerja je to što si želite pripisati zasluge za stvaranje hrvatske države, protiv koje ste se svim silama borili. To je vama CRVENIM FAŠISTIMA druže „profesore“ na žalost uspjelo 1945. i nikada više. „Profesor“ voli izreke (tuđe) pa evo njemu jedne moje izreke: „Teže je vama, crvenim fašistima, gledati i ovo malo Hrvatske što je imamo, nego nama, hrvatskim domoljubima i državotvorcima, što je ima tako malo“. Kraj polemike, što se mene tiče!

Hrvatski list, 4. rujna 2008. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a