• Twitter
  • Facebook
  • Feed

Ateizam jest hendikep!



Pomislih da nema smisla reagirati na članak g. Krešimira Sršena ¸¸Ateizam ne može biti ničiji hendikep¸¸ u HL-u od 28. veljače, ali me njegova zadnja rečenica u članku potaknu da ipak reagiram. ¸¸Da ovo nisam napisao, moj bi razum bio zbunjen¸¸ napisao je g. Sršen.

Ali g. Sršen u svomu članku iznosi nekoliko proturječnih teza, tako da njegov članak zbunjuje i ne razjašnjava ništa. Naime on je reagirao na intrvju g Ivice Marijačića s msgr. Ivanom Prenđom, nadbiskupom zadarskim u kojemu nadbiskup tvrdi; ¸¸Ateizam nekih znanstvenika doista je njihov hendikep¸¸.

Nadalje g. Sršen tvrdi; ¸¸Teizam se rađa s čovjekom. Gdje vlada istinski teizam, ateizam nema šanse¸¸. ¸¸Ateizam nije rezultat istinske vjere, nego one vjere gdje se čovjek ne vidi kao božje biće, nego kao stvar¸¸.

Kakva je vjera kada čovjek sebe doživljava kao stvar. Takva vjera ne postoji i zar to nije očiti hendikep ateista da sebe doživljavaju kao stvar, a ne kao božje duhovno biće, što čovjek i jest. Ako ateisti doživljavaju čovjeka takvim, to ne znači da oni mogu poništiti stvarni smisao i bitak čovjeka. Tu leži još jedan hendikep ateista, njihova zabluda i stvaranje fikcije da čovjek može biti ono što žele ateisti, a da ne bude ono što zapravo jest. Njihova želja tu ništa ne može promijeniti. To je isto kao da oni požele da Sunce ne izlazi i žive u uvjerenju da ono doista ne izlazi, svjetlu u kojemu i oni uživaju, unatoč.

¸¸Ateizam svoje postojanje jednim dijelom crpi iz dostignuća znanosti i to ne može biti ničiji hendikep¸¸ nastavlja on dalje. Za njega je dostignuće ako znanost poljulja ili pak potpuno poništi vjeru u Boga.

Da ne upotrijebim težu riječ ovdje je njegova najveća zabluda, i ovdje se potvrđuje istinita tvrdnja nadbiskupa Prenđe da je ateizam nekih znanstvenika njihov hendikep. Znanost otvara ljudima nove vidike, stvara nove spoznaje, širi znanje i miješati znanost s vjerom je potpuno deplasirano. Znanstvenika koji ¸¸postane¸¸ ateist zbog svojih novih spoznaja, ne treba, i nikada nije ni trebalo smatrati vjernikom. Znanstvenik koji ima čvrstu vjeru u Boga, ne može tu istu vjeru izgubiti zbog novoga znanja, nego ona samo može biti još čvršća.

Znanstvenik, ateist, pretpostavlja sebe i svoja, u odnosu na Božja, bezznačajna postignuća ispred vjere i Boga. Takav čovjek nikada nije mogao biti vjernik niti je spoznao vjeru. Ako takvi misle da je spoznajna mogućnost čovjeka veća od Božje, onda ateisti ne vide sebe kao stvari, nego kao božanstva i zato ne vjeruju u Boga nego sami u sebe. A otkud onda oni, otkud njima život ili su možda sami sebe, kao znanstvenici stvorili. Stoga ateizam nije samo hendikep, ateizam je negacija samoga sebe jer ateist ne može spoznati razlog svoga postojanja, a već po tomu je ograničene spoznaje. Ateizam je negiranje ljudske ograničenosti a u tomu i jest njihova zabluda. A vjera zapravo jest spoznaja o ljudskoj ograničenosti i dosegu ljudskoga uma i duha. Upravo tu, gdje završava čovječje, počinje Božje. Bog dalje djeluje preko ljudi, ali toga su svjesni samo oni koji vjeruju. Ili je možda po ateistima čovjek samo koža i meso, mješina bez duše. Može li se vjerovati onima koji ne vjeruju?

Takvima preporučujem da uvijek imaju na umu ovu Goetheovu misao; ¸¸Cijeli sam život sve pomno proučavao, a ostao sam budala kao što sam i bio¸¸.

Josip Miljak, Zagreb, Hrvatski list, 6. ožujka 2008.