20 godina vlasti lopovluka, korupcije i gluposti bez premca
23. 4. 2010., piše: Ivan Škrlec, dipl. inž. el. – tajnik HČSP za grad Zagreb
Posljednjih dana naša vrla i dična Vlada razmišlja o uvođenju izmjena u Zakon o porezu na dohodak, pa se tako razmišlja, između ostalog, i o sniženju najniže porezne stope s 15% na 12%.
Na taj način poboljšanje će ponajviše osjetiti oni s najmanjim primanjima, protiv čega nitko normalan ne bi smio imati ništa protiv. No, nameće se jedno pitanje. Ako su ovim prijedlozima obuhvaćeni najsiromašniji slojevi društva, a najbogatiji sloj ionako ove i slične izmjene zakona ne pogađaju pretjerano, što je sa srednjim slojem? Mora se priznati kako se stječe dojam kako je upravo on najviše pogođen današnjom situacijom i kako polako nestaje, bilo pretakanjem u siromašni sloj (u većini slučajeva), bilo ulaskom u određene političke sfere (čitaj SKH HDZ / SKH SDP) i prelaskom u bogati sloj.
Da ne bi ispalo kako pričam bez osnova, kao primjer navesti ću svoju obitelj – supruga i ja svršili smo fakultete (ekonomija i elektrotehnika) na vrijeme, u roku, i zaposlili se u najkraćem mogućem vremenu u tvrtkama s prosperitetom, te smo s vremenom dogurali do stanovitih položaja u svojim tvrtkama. Naš rad poslodavci stimuliraju na razne načine, no postavlja se pitanje čemu sve to kada ove protuhe na vlasti uvode razne harače i povisuju PDV, te samim time, dobrim djelom, stimuliraju nerad. Postavlja se logično pitanje- zašto baš mi, koji smo teškom mukom završili visoke škole i težili boljem životu u Hrvatskoj danas moramo ispaštati? Naš grijeh je jedino želja za obrazovanjem i pristojnim životom, a sada nam i taj život uništavaju ti slavoserbi i jugonostalgičari.
Uz navedene Vladine mjere, tu je i stambeni kredit na koji je kamata porasla u posljednjih nekoliko godina, što je očito lihvarenje koje Država dozvoljava. Kredit za novi automobil nikada nismo smatrali potrebnim, jer je to luksuz koji si mogu priuštiti oni koji žive iznad svojih mogućnosti, pa kasnije plaču kada ne mogu kredit vraćati, a da nisu niti razmislili o toj mogućnosti, jer Hrvati su takvi – naivni.
Poštujem svakoga, no doista je smiješno slušati ljude koji znaju ispaliti komentar tipa ”Pa dobro je tebi, plaća ti je veća od 10.000 HRK i što se imaš buniti…”, a ti isti se ne pitaju koliko je vremena potrošeno da bi se taj status dostigao? Koliko je radnih subota, nedjelja i blagdana utrošeno za taj status? Koliko je knjiga pročitano i ispita položeno za taj status? Koliko je prekovremenih radnih sati tu uračunato? Koliki je stupanj odgovornosti na tvojim leđima…
Ispada da je najjednostavnije jedva završiti osnovnu ili srednju školu, a biti ”dijete iz ugledne obitelji”, pa da ti se sva vrata u životu otvore, dok se škola, znanje, stručnost i sprema niti malo ne cijene, čak suprotno!
Sa sjetom se ponekad sjetim odrastanja u garsonjeri od 30-ak kvadrata s roditeljima i bratom, učenja ponekada i u kupaoni u kasnim noćnim satima, neimaštine, ali ipak i sreće zbog činjenice da vidim nešto pametno u školi i knjizi, ali i u činjenici da je moj otac hrvatski branitelj koji će nama osigurati sretnu budućnost u sretnoj Hrvatskoj. S današnjeg gledišta bila je to velika utopija, i to uglavnom zbog činjenica da se danas branitelji stigmatiziraju, na vlasti su djelom abolirani četnici, a djelom nelustrirani komunisti, koji se svi redom čude odljevu mozgova.
Pred kraj fakulteta i supruga i ja smo imali velike izglede za dobivanje ekonomskog azila u Novom Zelandu, no zajednički smo odlučili ipak ostati u Lijepoj Našoj – danas njihovoj – i tu zasnovati obitelj, iako smo tada još bili podstanari. Nikada zbog toga nismo zažalili, no polako uviđam kako smo možda ipak pogriješili, jer lopovluk, korupcija i glupost u vrhu naše vlasti doista je bez premca u svijetu…
Bog i Hrvati!
Za Dom Spremni!
Ivan Škrlec, dipl. inž. el. – tajnik HČSP za grad Zagreb
