• Twitter
  • Facebook
  • Feed

17. prosinca 2008., 97. obljetnica smrti Josipa Franka



Piše: Frano Čirko, dužnostnik mladeži HČSP-a iz Zagreba
10. travnja 1844.g., u Osijeku se rodio velikan hrvatske povijesti – Josip Frank. Nakon završene gimnazije u Osijeku, Frank 1862. odlazi u Beč na studij prava. Tamo završava studij, te 1868. dobiva i naslov doktora prava. 1872. otvara vlastiti odvjetnički ured u Zagrebu, te se već tada uključuje u politiku. 1877. pokreće novine „Agramer Presse“, a kad su ih vlasti zabranile, pokrenuo je „Kroatische Post“ 1878. godine. Ubrzo vlasti ukidaju i te novine. Uz te dvije novine na njemačkom jeziku izdavao je i novine „Branik“ na hrvatskom jeziku.
Od 1877. do 1890. u politici Frank djeluje samostalno, ne priključivši se ni jednoj političkoj stranci. Već tada u njemu narod prepoznaje pravog i istinskog hrvatskog domoljuba, te Frank stječe veliku naklonost birača. 1884. biva izabran kao nezavisni zastupnik u Hrvatskom saboru. Frakova su se razmišljanja, načela i ciljevi poklapali sa pravaškim, te 1890. on pristupa Stranci prava.

Odmah je prepoznao hrvatsko-domoljubni duh stranke, te počeo ulagati u nju. Iz vlastitog je džepa financirao obnovu pravaškog glasila „Hrvatska“ i dioničkog društva „Starčevićev dom“. 6. lipnja 1894. je bio prihvaćen prvi politički program Stranke prava, koji je svojim velikim dijelom sadržavao ideje i politička stajališta Josipa Franka. I sam se Starčević u svojim političkim stavovima potpuno približio Franku.

Nezadovoljan stanjem u Stranci prava zbog njezina skretanja u oportunizam i napuštanja izvornoga pravaškoga nauka, istupio je iz nje i dana 22. listopada 1895. zajedno s dr. Antom Starčevićem, dr. Milom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim istomišljenicima osnovao je Čistu stranku prava. 1896. nakon smrti Ante Starčevića, pošto je već imao Starčevićevu potporu, stupa na čelo Čiste stranke prava i nastavlja voditi stranku po čistim pravaškim načelima, po nauku Oca Domovine dr. Ante Starčevića.
1880. je izdao brošuru „Die Quote Kroatiens“ u kojoj je dokazivao sveobću ugarsku pljačku hrvatskog naroda. Kao vrstan financijski stručnjak, Frank je od 1898. do 1906. bio član Kraljevinskog odbora za financijska pitanja. 1898. u svojoj raspravi Nuncij oštro je optužio Ugarsku zbog nepravednosti financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske. Frank 1904. ponovno postavlja zahtjev za financijskom samostalnošću Hrvatske, pa je zahvaljujući njegovom radu 1906. i sklopljena najpovoljnija financijska nagodba između Hrvatske i Ugarske uopće.

Pošto se Josip Frank, po nauku Ante Starčevića čvrsto borio protiv jugoslavenstva, velikosrpstva i bilo kakvog oblika ujedinjenja sa drugim narodima, a za hrvatsku samostalnost i nezavisnost, u Čistoj stranci prava dolazi do raskola. Iz stranke istupa stranačka struja predvođena Milom Starčevićem (tzv. milinovci), te osniva Starčevićeu stranku prava. Ta stranačka struja se naginje jugoslavenskim i hrvatsko-srpskim idejama, što će se i očitovati 1918. pri stvaranju Države SHS.

17. prosinca 1911. Josip Frank umire u Zagrebu. Umire izravni naslijednik Ante Stračevića i njegovih pravaških načela, ideja i ciljeva. Sa sigurnošću ga možemo nazvati borcem za pravo hrvatskog naroda, očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta i stvaranje nezavisne hrvatske države. Nu, smrću Josipa Franka ne umire i njegov pravaški duh. Naslijednici Josipa Franka se neformalno nazivaju „frankovci“. Frankovci su i dalje širili pravaške ideje po nauku Ante Starčevića i Josipa Franka. Borili su se za samostalnost i očuvanje hrvatskog naroda koji je bio u okovima Karađorđevića. Frankovci su bili oni koji su među prvima ustali protiv velikosrpske strahovlade Aleksandra Karađorđevića, te osnovali Ustaški pokret. Također su frankovci ti koji su 1941.g., nakon više od osam stoljeća robovanja ostvarili hrvatski višestoljetni san i uspostavili NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.
JOSIP FRANK – S NAMA JE!

Odnos Hrvata prema Židovima

Povodom 97. obljetnice smrti Josipa Franka, Hrvata židovskog podrijetla, jednog od najvećih hrvatskih domoljuba i pravaša, osvrnut ću se na odnos Hrvata prema Židovima u nedavnoj prošlosti. Danas mnogi govore o NDH, kao o državi kojom su vladali rasisti i anti-semiti. Govori se da su ustaše mrzili Židove, te da je stav prema Židovima bio jako loš. To je jedna gnusna laž proizašla iz anti-hrvatske komunističke propagande s ciljem da se potpuno ocrne ustaše, NDH i svaki hrvatski nacionalizam i domoljublje. Baš naprotiv, stav Hrvata prema Židovima je bio dobar, unatoč velikom pritisku nacista iz Njemačke.

Nekoliko članova hrvatske državne vlade i viših dužnosnika, bilo je oženjeno Židovkama (obitelj vojskovođe viteza Slavka Kvaternika, obitelj ministra Milovana Žanića, obitelj državnog savezničara prof. Ivana Oršanića, itd.) – a neki su bili čistog židovskog podrijetla (povjerenik GUS-a Vlado Singer (ustaša povratnik); član Hrv. Državnog Sabora prof. dr. David Karlović; bojnik Ljubo Kremzir (ustaša povratnik); opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi dr. Stipe Mosner; na uljudbenom i znanstvenom polju iztaknuti prof. dr. Mirko Breyer; povjesničar iranolog dr. Zdenko Vinski) i drugi.

Vrlo je važno za naglasiti da je među hrvatskim generalima u NDH bilo i 28 generala židovske vjeroispovjesti: 1. Alabanda inž. Hinko; 2. Aleman vitez Ladislav; 3. Angeli Edgar; 4. Balley Emanuel; 5. Cuš Oton; 6. Fritz Julijo; 7. Gamberger Josip; 8. Halla pl. Ferdinand; 9. Heilbich Dragutin; 10. Isser Ðuro; 11. Kirchbaum Oskar; 12. Kraus-Tudic Rudolf; 13. Kubin Rikard; 14. Metzger vitez Josip; 15. Miesler Milan; 16. Frauensperger pl. dr. Milan; 17. Resch Julio; 18. Rubler Dragutin; 19. Sach Julio; 20. Simovic Julio; 21. Steinfel vitez Nikola; 22. Šarnbek Ivan; 23. Šnur vitez Ivo; 24. Scholtz (Šolc) Josip; 25. Tartaglija Kvintijan; 26. Wanner Rudolf; 27. Zgaga vitez Mirko i 28. Zorn Božidar

Ustaški prvak, tzv. „jasenovački koljač Židova“ Vjekoslav „Maks“ Luburić navodi sljedeće: “Na Janka-pusti (Janka Puszta) to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke… Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe Dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika gđa Mara bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom pokretu, svugdje smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.”

Stav velike većine Hrvata općenito prema progonima Židova što su ih vršili njemački nacisti, jasno proizlazi iz slučaja “23. hrvatske flotile lovaca podmornica” na Crnom Moru tijekom rata. Po tajnome nalogu zapovjednika tog pomorskog jata (koji je još od prije rata pripadao Ustaškom pokretu) svo je hrvatsko jato podmornica, svi njeni častnici, dočasnici i mornari, zdušno preuzelo zaštitu brodova, koji su kradom prebacivali europske židovske izbjeglice iz rumunjske luke Konstance u Carigrad, da bi ovi bjegunci iz nepristrane Turske proslijedili u Palestinu. Te brodove su za tu svrhu iznajmile cionističke sredbotvorbe u Rumunjskoj. Vodeći te brodove kroz prolaze izmedju podmetnutih praskavih polja u moru pred obalom, štiteći ih od napada sovjetskih podmornica, otpratili su ih do točke na otvorenom moru odakle su ti brodovi mogli razmjerno sigurno nastaviti sami plovidbom prema svome odredištu u Turskoj. Na taj su način hrvatski mornari pomogli spasiti nekoliko tisuća Židova od njemačkih progona.

Slavko Kvaternik o progonima Židova za vrijeme NDH: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa… Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donašanju židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgradjeno mišljenje o rješenju židovskog problema… Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je saobćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehörig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.”
Eugen Dido Kvaternik (sin Slavka Kvaternika) dopunjuje svoga oca: “Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 11.4.1941. Ja sam tada bio još u Italiji.

Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja N.D.H. otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati pomoći visokih ustaških funkcionera i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve, što je sa hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo. Nijemci su nam uvijek – napose meni osobno – prebacivali, da su Srbi mnogo radikalniji u rješavanju židovskog pitanja od nas.”

Jedan od najtežih trenutaka u povijesti Hrvata je bio kada su se u NDH, pod velikim pritiskom Nijemaca, protivno volji i vjerskoj nauci hrvatskog naroda i Ustaškog pokreta, uveli tzv. rasni zakoni. Ti zakoni su bili uvjet za opstanak tek stvorene Nezavisne Hrvatske Držvave, višestoljetnog sna hrvatskog naroda kojeg se nije smjelo ugasiti. Da je vodstvo NDH odbilo uvesti takve zakone, Hrvatskom bi počeli haračit i ubijat nacistički vojnici, baš kao što je to bio slučaj kada je Hitler napao Kraljevine Jugoslaviju u kojoj je izbila pobuna dijela jugoslavenskih političara i naroda protiv pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom savezu. Nu ovaj put (nakon već druge pobune na ovim prostorima) bi se Nijemci teško dali zaustaviti, te bi nastupio teror nad Hrvatima. Stoga su ti zakoni bili neizbježni.

Nu, koliko su god ti zakoni gadno izledali, hrvatske su ih vlasti pokušale što više ublažiti. Oni hrvatski Židovi koji su bili zaslužni za i pri uspostavi NDH i njoj odani, bili su smatrani počastnim arijevcima i punopravnim državljanima NDH. Sve osobe židovskog podrijetla u braku s hrvatskim državljanima ili državljankama, i njihovi potomci, bili su ravnopravni državljani NDH i takove obitelji nisu bile prisiljene na rastavu, kao u Njemačkom Reichu i u drugim europskim zemljama pod njemačkim zaposjednućem ili nadzorom. I uz takve blaže zakone su se oglašavali Nijemci koji su u više navrata prigovarali Poglavniku i vlastima o preblagom odnosu prema Židovima.

Teror nad Židovima na području NDH su činili Nijemci, kako je i ustanovio sud u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna. Oni su odveli oko otprilike 5000 Židova (prebjeglih iz Njemačke, Austrije i Čeho-Slovačke) u Njemačku, smatrajući ih njemačkim državljanima.

Velik dio Židova odvedenih u sabirne logore nisu bili odvezeni iz razloga što su bili židovske vjeroispovjesti. Nema, naime, ni jedne zakonske odredbe ili opće naredbe upravne vlasti, kojim bi se omogućavalo upućivanje nekoga u logore zbog njegove rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti. Upućivanje u logore dopušteno je samo zbog čina, koji, pojednostavljeno rečeno, ugrožavaju državni opstanak ili zbog nekog drugog počinjenog nedjela.

Većina Židova je dospjela u logore zbog svojih djelovanja protiv NDH. Naime, dobar broj Židova je već ranije pristupio Komunističkoj partiji koja je od svog samog začetka anti-hrvatska (uoči Drugoga svjetskog rata bilo je 279 članova Partije, a od toga su 62 bili Židovi). Komuniste se privodilo bez obzira na njihovu vjeroispovjest i pred sudom su se isto tretirali – kao komunisti, bez naznake na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Ana Rukavina, bivša članica „Hrvatske ženske ustaške sveučilišne mladeži“ navodi: „Neizmjerno nas je boljela talijanska okupacija velikog dijela našeg teritorija, provođenje glupih i strašnih njemačkih rasnih zakona – sramila sam se kad bih vidjela Židove da nose žutu zvijezdu – no bio je rat i nismo imali puno mogućnosti birati saveznike.“

Sjetimo se da je i Ivo Korsky, jedan od ideologa Ustaškog pokreta bio židovskog podrijetla. Također je židovskog podrijetla bio i Milan Šufflay, poznati borac za hrvatsku nezavisost, žrtva stravičnih političkih ubojstava u Kraljevini Jugoslaviji.

ZAKLJUČAK: Hrvati su multireligiozan narod i nikad se nije diskriminirao ni jedan dio naroda samo zbog svoje vjeroispovjesti. Uvijek se poštovao i poštovat će se svaki Hrvat koji je radi za dobrobit hrvatskog naroda, bez obzira bio on katolik, musliman, Židov ili pripadnik bilo koje druge vjere. Najbolji primjer je hrvatski velikan židovskog podrijetla Josip Frank, kojeg se poštovalo i slijedilo pri osnivanju Ustaškog pokreta kada se hrvatski narod morao vaditi iz ralja velikosrpske tiranske strahovlade jugoslavneskog diktatora Aleksandra Karađorđevića.

Nikad se nije pitalo Hrvata koje je vjere, a pogotovo ne u tim kriznim i neizdrživim razdobljima. Ustaškom pokretu se nije pristupalo zato što je netko bio pripadnik neke vjere, niti zato da bi se istrijebila jedna vjera za prevlast druge. Ustaškom pokretu se pristupalo zato što je Domovina krvarila i pomoć joj je bila prijeko potrebna. Bio je potreban ustanak. A ustali su oni kojima je Hrvatska bila sve. Ustali su oni kojima je Hrvatska bila u srcu, oni koji su voljeli svoj narod koji je tada bio toliko napadan i diskriminiran.

Nažalost, danas se vjeruje da su ti ljudi koji su ustali kada je bilo najpotrebnije, bili anti-semiti i rasisti. To vjerovanje je rezultat višegodišnjeg komunističkog pranja mozgova koje još i dan danas traje. Rasizam, anti-semitizam i fašizam nikad nisu bili u srcu hrvatskog čovjeka.
Mnogi Goldsteini, Kajini, Budaji, Milanovići, židovske udruge i zajednice, „antifašisti“, ljevičarske stranke, te ostali slijedbenici komunizma svakodnevno napadaju nas, hrvatske domoljube (pretežito pravaše) nazivajući nas anti-semitima, rasistima i fašistima. Takvo što je krajnje neprihvatljivo i uvrijedljivo.

Ako oni domoljublje nazivaju fašizmom, ne znam kojim bismo izrazom nazvali tu njihovu bezpovodnu netrpeljivost i mržnju. Sigurno ne fašizmom, jer je fašizam mala riječ za to. Krajnje je jasno tko ovdje vrijeđa i napada, te tko sije zlo i mržnju. Vrijeme je da hrvatski narod napokon progleda i ugleda istinu. Hrvatska mora konačno izaći iz komunizma, čije se ideje i laži svakodnevno šire Domovinom. Vrijeme je da se krene pravim putem u budućnost po nauku Oca Domovine Ante Starčevića, Josipa Franka, te ostalih boraca za hrvatski narod.
Hrvatska Hrvatom!
ZA DOM SPREMNI! Frano Čirko, Zagreb, 17. prosinca 2008.