• Twitter
  • Facebook
  • Feed

130. OBLJETNICA ROĐENJA Dr. ANTE PAVELIĆA 14. srpnja 1889.- 2019.



Na današnju 130. obljetnicu rođenja poglavnika dr. Ante Pavelića odlučili smo u ovom opširnom tekstu razjasniti mitove te krivo tumačenu povijest o poglavniku.
NDH je bila najveća nego ikada prije u povijesti, a najveća je bila 1943. nakon poništenja Rimskih ugovora i pripojenja svih teritorija, pa i onih koje je Rapalskim ugovorom 1920. Jugoslavija poklonila Italiji, uključujući Istru i Zadar.
Rimski ugovori su zacijelo jedno od vrlo osjetljivih i nedovoljno razjašnjenih pitanja NDH, koje se nekritičkim pristupom i danas krivo interpretira što naravno ima za svrhu stalne negativne stigmatizacije svega što ima ikakvih dodira s NDH i dr. Antom Pavelićem. Stoga, u svrhu približavanja stvarnim događajima iz toga vremena a povodom 130. obljetnice Poglavnikova rođenja, odlučili smo se za ovu osjetljivu temu. Ovo je najkraći mogući prikaz tadašnjih prilika, jer bi za ozbiljniju analizu trebalo barem sat vremena a i više, a za sveobuhvatnu bi trebao jedan cijeli simpozij.
Talijani su odavna pokazivali pretenzije na Hrvatski teritorij a pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini, za Prvoga Svjetskoga rata, Italija uvjetuje svoj (izdaju kao 1943.) ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima za Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.
Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu, to je „Londonski ugovor“.
Italija je tada stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali “Londonski ugovor” nije stupio na snagu, on je kasnije reguliran Rapalskim ugovorom. Kao napomena; Londonskim ugovorom su sile Antante nudile i stvaranje Velike Srbije koja bi obuhvaćala Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu Albaniju. Srbi su ga odbili potpisati jer su još tražili Banat koji je ponuđen Rumunjskoj i Makedoniju, koja je bila ponuđena Bugarima.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS po kojemu je Italiji pripojena Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ni ovim ugovorom nisu bili zadovoljeni iredentistički apetiti. Novim ugovorom između Italije i Kraljevine SHS od 27. siječnja 1924. stvorena je Slobodna Država Rijeka koja je također pripala Italiji.
Početkom travnja 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.
Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Ante Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva značilo bi kraj Hrvatske Države,
okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. To se promijenilo; “Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. travnja izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” (Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111)
Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” (Isto, str. 114.)
U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. (Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.)
Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom veleposlaniku Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. (Isto str. 123.) Relevantna i za nas nepovoljna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala.
U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi.
Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko 1 sat, te nastavlja: “Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu granice. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.
S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižljasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše u Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju sletjeti na plijen.
Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.
Kaže nam otprilike ovo:
“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata ne će nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,…. Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju našu potpunu nazočnost na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti između Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani. (Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.)
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti Savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. (Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128)
S. Kasche, njemački veleposlanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širem obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.(Isto)
U jednom drugom brzojavu od 3. svibnja. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.
U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. Benzon, veleposlanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.
Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.
Tek nakon što se prihvate uvjeti tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. To znači sve do Karlovca.
Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. svibnja 1941. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman otputovati u Rim, da Musolinija obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada.
Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije više u stanju podnositi da trenutačno stanje i dalje potraje…. Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva praktički žrtvovao nezavisnost Hrvatske.
“U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”(Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.)
Evo, kako je sam dr. Ante Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.
“Sa Cianom sam se sastao u Banskim dvorima u Ljubljani. Netom što je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva prijedloga.
Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, preko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksuz, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam im na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći rat s nama. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?
Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakve odluke prije nego konzultira Mussolinija. Savjetovao sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; „ Io non posso essere rinunciatore“.
Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priopćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.”(Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347)
Rimski ugovori između NDH i Kraljevine Italije su potpisani 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.
Potpisivanju ugovora bili su nazočni predsjednik talijanske vlade Musolini, ministar vanjskih poslova grof Conte Ciano i još dva dužnosnika, Poglavnik tada u svojstvu predsjednika vlade, te potpredsjednik vlade NDH dr. Osman Kulenović, ministar unutarnjih poslova NDH dr. Andrija Artuković, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova dr. Mladen Lorković, šef protokola ministarstva vanjskih poslova dr. Vjekoslav Vrančić a po nekima je bio nazočan i dr. Mile Budak što se ne može sa sigurnošću tvrditi.
Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji. U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Na te zahtjeve Musolini je uputio pismo Poglavniku u kojemu navodi: „da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja grada Splita i otoka Korčule“.
Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na uže područje srednje Dalmacije, i na taj način sačuvao Državu. Velika je nepoznanica, da to nije učinio, kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu svoje nezavisne države. Poglavnik se kao pravaš očito vodio maksimom Oca domovine dr. Ante Starčevića; “Neka je uru široka i uru dugačka, samo neka je Hrvatska”. A NDH je i ovakva, s kratkotrajnim teritorijalnim ustupcima, bila najveća hrvatska država u našoj povijesti. Ovdje je potrebno raskrinkati i agitpropvske tvrdnje da je NDH prodala teritorij, a pri tomu „zaboravljaju“ reći da je veći dio toga teritorija već bio talijanski, poklonjen Italiji od prve Jugoslavije.
Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.
Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.” (Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.)
Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora, Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943.
“Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule.
Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.
Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Dr. Ante Pavelić
Upravne odredbe
Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir, Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.
Aktom poništenja Rimskih ugovora, NDH je pripojila sav svoj teritorij koji je po tim Ugovorima pripao Italiji, ali ne samo to, matici zemlji su priključeni i teritoriji koji su Rapalskim ugovorom pripadali Italiji a to su Zadar, Istra i svi spomenuti otoci.
Dakle nikakav ZAVNOH nije priključio te teritorije Hrvatskoj, nego je to učinila NDH. Zanimljivo je da se iz tih zavnohovskih krugova neprestano upravo NDH optužuje da je dala teritorij Italiji i to kada praktično nije imala ni jednoga vojnika, a osporava se to da je NDH kasnije imala snage vratiti taj teritorij natrag.
Po njima ona to nije mogla vratiti iako je tada NDH bila na vrhuncu moći s velikom vojnom silom od 250.000 dobro naoružanih vojnika na raspolaganju.
Državu nije lako stvoriti, u tim okolnostima je bilo neizbježno raditi neke ustupke i žrtve, ma kako one bile bolne. Stoga ne nasjedajmo na komunističku propagandu kojoj je cilj Hrvatima omrznuti i svaku pomisao na državu, pa se i dalje služe lažima kako bi nas usmjerili u pravcu koji njima odgovara. Svi oni koji apriori osuđuju Poglavnika zbog ovih neizbježnih ustupaka, neka se samo sjete naše bliske prošlosti i neka se upitaju, što je Tuđman mogao učiniti kada su krajinski Srbi uz potporu Miloševića, zatražili odcjepljenje Krajine.
Mogao je učiniti jedino što i Pavelić, taktizirati, pregovarati i čekati dok se dobro ne naoruža.
Krajina je vraćena vojnom silom, a silom NDH je uspostavljena vlast i na svim tada otetim područjima.

Za kraj, Poglavnik nije kriv zbog gubitka NDH, tu je ključnu ulogu odigrala nova konstelacija snaga u svjetskom poretku, koju je diktirala Teheranska konferencija, a partizansko-četnički i komunističko-jugounitaristički pokret je samo lukavo i perfidno iskoristio tu situaciju te dokinuo hrvatsku državu i ponovno zločinačkim i nasilnim metodama Hrvatima nametnuo Jugoslaviju.

HČSP